Luogo in cui si trova l oggetto: Laktaši, B&H
Kategorije:
Nagracene knjige / Istorijski
Format: 13x20 cm
Broj strana: 232
Pismo: Latinica
Povez: Mek
Godina izdanja: 25. jul 2016.
ISBN: 978-86-521-2149-6
O knjizi
Dobitnik Nobelove nagrade.
„Fo je ocaran Lukrecijom Bordžijom i svoje oduševljenje izražava vragolasto, lukavo pribegavajuci humoru na racun citaoca.“ Kirkus Reviews
Lukrecija Bordžija jedna je od najocrnjenijih istorijskih licnosti. Kci ozloglašenog pape do svoje jedanaeste godine bila je dva puta verena i tri puta udavana – jedan od njenih supruga bio je nateran da se javno proglasi impotentnim i stoga nepodesnim, a drugog je ubio Lukrecijin brat cezare Bordžija. Dodeljivana joj je uloga ubice, incestuozne ljubavnice, razvratnice, neodoljive žene zlih namera.
Sada nam nobelovac Dario Fo, udaljivši se od senzacionalistickih ili strogo istorijskih rekonstrukcija njenog žviota, otkriva Lukrecijinu ljudsku prirodu, oslobacajuci je stereotipa pohotne i rodoskvrne žene i stavljajuci je u istorijski kontekst i svakodnevni život. On nam otkriva Lukrecijinu humanu stranu, njenu strast za životom, saosecajnost i sposobnost da zaobilazi mahinacije svoje porodice. Ali tu su i velelepni renesansni dvorovi, najpotkupljiviji od svih papa Aleksandar VI, pokvareni brat cezare, pa Lukrecijini muževi i njeni ljubavnici, pre svih Pjetro Bembo, sa kojim je delila ljubav prema umetnosti, a narocito prema poeziji i pozorištu. No ipak, svi su oni samo pioni u igrama bezobzirne vlasti.
Prava smotra nepotizma i skarednosti, izmecu proslava i orgija. Isto kao danas. Roman o porodici Bordžija prvenstveno je maska našeg vremena koje nam, viceno kroz prizmu tog razdoblja, deluje još sumornije i iskvarenije.
„Fo nam iz ugla srednjovekovne dvorske lude na zabavan nacin opisuje brojne vrline famozne renesansne gospe Lukrecije Bordžije, ali pred nas stavlja i ogledalo u kojem se odražava naša stvarnost.“ El País
O autoru:
Dario Fo (1926–2016) je italijanski dramski pisac, režiser, glumac i satiricar, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1997. godine. Njegov dramski rad koristi metode renesansne komedije del’ arte.
Delo Darija Foa obeleženo je kritikom organizovanog kriminala, politicke korupcije, politickih ubistava, vecine doktrina katolicke crkve i sukoba na Bliskom istoku. U skladu s idejama komedije del’ arte, njegova se dela cesto oslanjaju na improvizaciji. Njegove drame, posebno Mistero Buffo, prevedene su na trideset svetskih jezika, a kada se izvode izvan Italije, cesto su prilagocene lokalnim politickim i drugim problemima. Fo podstice reditelje i prevodioce da menjaju njegove drame po sopstvenom nahocenju, što smatra doslednom primenom nacela komedije del’ arte.